A šta to mi činimo da bude drugačije ?
Kuknjava. Obilježje današnjice. Taaaako ne volim kad netko o sebi non-stop priča kao o žrtvi! Ne volim plakanje nad sobom. Ok, razumljivo je da ponekad treba da se čovjek požali i da kaže svoje probleme i muke. Ali, živjeti sa stavom Kako je sve bezveze, kako nema dobra, i da je sve naopako... Ne znam, da li ljudi koji to rade, ikad postave sebi pitanje, koliko je do njih ?
Koliko je tako kako jeste, upravo zbog nas ?
Sad ću navesti nekoliko primjera, koji se mogu ili ne moraju svidjeti nekome od čitatelja. Ali, to su primjeri iz mog života, moje okoline, živog i neživog okruženja. Ne generaliziram, naravno.
Zove me jednom jedna sestra, koja je jako ugrožena, po standardima današnjeg "imanja dovoljno". neke su prijateljice poslale hedije 50 KM, kako bi joj olakšale , da može kupiti djeci malo voća ili tako nešto, za što inače nema novaca...mislile su.
Rekla mi je ovako : "Meni vaša milostinja ne treba ! Moja se djeca gađaju keksom, a po smokiju gaze !"
Možda je htjela reći da nije za sadake. Urezalo mi se to u pamćenje, iako nikad nisam primila sadaku od nekoga...moja se djeca nikad nisu gađala keksom i gazila smoki.
Jednom su, na drugom mjestu i za drugu sestru, žene skupile nešto imetka. Koliko su mogle. Vjerujte, odvojile su od svojih usta, mnoge od njih. Darovale su od sebe, želeći Allahovo Zadovoljstvo, jednoj majci i njenoj djeci, za koju se smatralo da nemaju osnovne stvari. Onda je ona ( ta majka) otišla u prodavaonicu i nakupovala nekih bezveznih slatkiša, te donijela "darove" djeci onih koje su njoj dale da ima za život, bar osnovno što joj treba.Možda je smatrala osnovnijim dati drugoj djeci, nego kupiti svojoj ? I to je moguće.
Jednom se jednoj sestri skupljalo za osnovne potrepštine. Naravno ni ona nikad nije tražila od nekoga nešto, ali teško je kad vidiš sestru da usred planine, hoda na temperaturi od minus petnaest, bez jakne ili kaputa. Nema. Kupile su joj kaput. Ne neki raskošan, ali nov i lijep. Ni same nisu bile u puno boljem položaju, ali imale su muževe, mislile su da im je lakše. Većina njih je nosila nešto što im je netko dao, naročito kapute. neke su čak nosile ono što im je dala ona koja je od nekog dobila, nakon što bi sebi uspjela kupiti kaput.
Nakon samo jedne zime, kada je nosila taj kaput, ona je opet hodala bez njega. Udala se, doduše. Pitale su je neke , pošto je jako hladno, zašto se ne utopli. Ona je rekla da nema što obući. A gdje je onaj kaput, pitale su je , čudeći se. Rekla je da je 'negdje tamo, smotan u nekom ćošku i struh'o od vlage jer ga nije nikako od zime ni pogledala'.Moguće je da je, prije siromaštva koje ju je zadesilo, ona navikla da ima nov kaput svake godine, pa je mislila da stari ne vrijedi...Sve je moguće.
Jednom su sestre skupile sadaku za bolesnu djecu koja žive sa samohranom majkom. Ona je uplatila vozački i kupila auto.Možda joj je to bilo najpreče, da bi uopće bolesnu djecu odvela doktoru ? Ili to, ili plaćaj taksi...dođe haman na isto.
Nekako imam osjećaj da nešto ne štima ! A zaista, toliko ima jadnih i ucviljenih ljudi, koji jedva čekaju da ih netko milostivo pogleda!Bolesni , gladni, smrznuti...i usamljeni.Najčešće ispaštaju i kusaju nepovjerenje zbog naših razočarenja , koja su od gore navedenih i sličnih vrsta.
Znam, nasuprot tome, ženu koja živi 'solidno' , po standardima "imanje solidnog".Ona svake godine nešto novo kupi. Nekad električni šporet, nekad garnituru za DB, nekad obnovi nešto od zidova ili oko kuće. Ima samo jedno izlazno odijelo. Ima jedan kaput koji joj je netko dao , nakon 15 godina što je supruga i majka. Njena djeca nose lijepu robu koju im je netko dao. Muž isto, nosi što mu netko od lijepih stvari koje ne nosi da...Ono što po kući nosi, može se svesti na....netko ne bi ni pogledao. Ali, ona ima i sretna je.
Znam i jednu koja ima samo jednu torbu, i ne može zamisliti da bi ih imala više. Što bi s njima ? Ima ukupno dvije potkošulje i jedan korzet za rezervu, ako bi baš obje bile oprane u ista tri dana. Ima ukupno dvije pidžame u kompletu. Dvadeset godina ima istu posteljinu i ne nabavlja novu.Tako i šerpe. Ima samo jedan servis čaša. I samo jedan servis šalica za kahvu.Ima kaput. Jedan. I jedne čizme, koje nisu čizme, već nešto što mogu i djeca obuti po potrebi, ako im se smoči ono što imaju od obuće, kad je snijeg i kiša.Tako mi Allaha, smatraju je jednom od bolje stojećih i imućnijih u društvu !
Nekome se u osnovne stvari ubrajaju : farba za kosu, manikura, frizura, parfem, šminka, zbirka torbica uz cipelice raznih boja ili odjeću raznih krojeva...Ok, nije problem. Osim u osnovnom.
Razlikujemo se i po tome, kao i po svemu drugome.
Da naglasim, uopće nije grijeh biti bogat ! Ne. Allah je Lijep i voli ljepotu. Allah voli da se na njegovu robu vide blagodati kojima ga je obasuo. I ništa nije problem,sve dok je ( kao što jednom reče hafiz Bugari ) , najskuplja cipela na nozi, a ne u srcu .
Ne mogu da se ne pitam, iako sam svjesna da realno postoje oni koji nemaju ili ne mogu, i nisu ničim tome doprinijeli, niti su krivi:
Da li je, ipak, imati i ne imati - često stvar odgoja, karaktera, obraza i ...da li je netko 'jadan' jer je zaista jadan, ili zato što mu ono što ima nije vrijedno ?
I da li je normalno odgovjiti djecu nikad im ne rekavši NE, NEMA ili NE MOŽE , a onda očekivati da budu zadovoljni, sretni i suosjećajni ljudi ?
Odličan mi je ovaj video! Pokazuje svu tugu i realnost ovog dunjaluka, u dvije i po' minute.A,istovremeno pokazuje ono što ljudi često rade. Iznesi djetetu vola pečenog, a ne normalan obrok. Udovoljavaj mu, traži ptičije mlijeko po svietu ! A onda mu pokaži tamo neke slike...stvarno će ga biti briga !
P:S: Onaj tko daje sadaku, uz iskren nijjet da da, mora biti spreman i na to da više nikad ne gleda ili ne upita šta je bilo s tim. Djela se vrednuju prema nijjetu. Za tuđe postupke nismo odgovorni. I ne smijemo dozvoliti da ono što nam se čini nepravedno ili neopravdano, utiče na nas negativno kad je odlučnost u pomaganju u pitanju. Svak je odgovoran za svoja djela. Ona se nama mogu činiti blesavim, ali to ne mora biti tako !:(((((((((
