beats by dre cheap

baš kao da se tuđim perjem kitim ...

Ovdje dugo nisam pisala. I sretna sam zbog toga.
Sretna sam što mi je Allah dao stanje u kojem je moguć zaborav , a i taj zaborav kao blagodat...

E, pošto ja ovih dana hodam bez tabana... i čujem mono ( desno je zaspalo )... a ipak sam, Allahovom Milošću, obišla velik dio Bosne i dio  Sandžaka, i čula mnogo voljenih, poštovanih glasova... Bezobrazno mi je obazirati se na dijagnozu.

Kad dođem na mjesta u kojima me ljudi u ulozi promotora predstavljaju, bude mi bezvezno to što ja stvarno jako malo veze imam s njihovim doživljajem mene. Ali se obradujem. Obradujem se jer su oni takvi kakvi jesu, pa doživljavaju nekog toliko faličnog kao tako potpunog. Nije ovo nikakva lažna skromnost. Zaista, ja na ta mjesta dođem bez osjeta u stopalima. Bar u zadnje vrijeme. I bez da čujem one s desne strane, dok malo ne naherim glavu ko kakva nene kad hvata vijesti s Dnevnika... A oni govore o meni kao o nekom ko nije na pragu žestokog invaliditeta. Drago mi je da su ljudi sposobni vidjeti i sadržaj, ne samo ambalažu. Lijepo mi je biti okružena takvim osobama.

Multipla skleroza je mnoge moje kolege ostavila bez mogućnosti da se nasmiješe. Prije nekoliko mjeseci, ni ja to nisam baš čestito mogla. Bila mi je paralizirana desna strana lica ( opet).  I tako se ja smijem i smiješim, obradovana prilikom da opet mogu, a ljudi vide to kao hrabrost ili ne znam kako to sve još nazovu u svojim govorima... Koja hrabrost ? Samo koristim priliku. Pust je život bez osmijeha.

Glupo mi kad me neko zove da "održim predavanje". Stvarno. Volim poziv, ne volim naslov prigode. Kakvo predavanje ? Ja sam se već odavno predala. Kader je brži od naših sanja.

Skontala sam da mi je duša prebrza za ovo tijelo usporeno.

A onda čujem ocjene stručnjaka , na račun mojih slova u knjigama. I opet se radujem, čudeći se opet i iznova, Veličini Allahovog davanja. Koje je to čudo !  Nešto zbog čega pobirem zasluge, iako ni jednog trena zaslužna nisam. Kao kad ti neko donese bombonijeru, i ti je tako poklonjenu serviraš gostima da se oslade. Gdje sam tu ja ? Samo ruka koja je iznijela već gotov proizvod, već vrućim kahvedžijama.

A i ruka... prije dva mjeseca je ona bila na godišnjem. Umjetnost je oguliti krompir. TO je umjetnost. Jeste li to znali ?  Umjetnost baš kao i ovi stihovi koji se sami  nižu. Umjetnost koja nije od nas, već  potpuno upakovana hedija. Poklon. Možeš, jer ti je Svemogući dao da možeš.
Ne razmišljaš o tome kao nekom posebnom svojstvu sebe. Čista motorika.

Hmm...

Idem sad ogulit krompir, radosna što opet mogu. Ne, nisam vrijedna ! Samo koristim priliku. Da još koji put pred ručice i "mama, šta ima" serviram najukusniju hranu na svijetu. Maminu.

__malo drugačija mama!__
http://drugacijamama.blogger.ba
09/07/2012 15:31